Ljetnikovac na Zlatnom jezeru, američki film (1981.) - Zlatno doba Hollywooda (12)

Obiteljska drama. Umirovljeni profesor Norman Thayer (H. Fonda) i njegova supruga Ethel (K. Hepburn) ljeto, kao i obično, provode u kući na prekrasnom Zlatnom jezeru. Iako je Norman čangrizav, teško se miri sa starošću, besposlenošću i osjećajem bezvrijednosti, pa se zato često porječka s Ethel, oni su sretni i zaljubljeni kao nekad. Uobičajenu svakodnevicu prekine vijest da na proslavu Normanovog osamdesetog rođendana stiže njihova kći Chelsea (J. Fonda), koja još od malih nogu ne može pronaći zajednički jezik s ocem. S njom dolaze i njezin novi partner Bill (D. Coleman) te njegov sin Billy (D. McKeon). Bill će se odmah po dolasku uvjeriti u tešku Normanovu narav, a Chelsea će s ocem jedva progovoriti i riječ. Usprkos Ethelinim naporima da ih pomiri, tvrdoglavi otac i kći opet će se neprijateljski rastati. Kad Chelsea i Bill odluče poći u Europu, ostave Billyja kod Normana i Ethel...
Iako je "Ljetnikovac na Zlatnom jezeru" ekranizacija kazališnog komada, koji je za potrebe filma scenaristički adaptirao njegov autor Ernest Thompson, taj film uspješno zaobilazi sve zamke inače škakljivog transfera s kazališnih dasaka na filmski ekran. Redatelj Mark Rydell i snimatelj Billy Williams (obojica tada nominirani za Oscara) filmu su podarili očaravajući izgled. Rydell, podjednako iskusan u glumi i režiji, izvrsno je tempirao radnju filma, pravovremeno izmjenjujući dijaloške scene i kadrove idiličnih eksterijera te suptilno suprotstavljajući duševni nespokoj protagonista staloženom savršenstvu prirode. Sa sigurnom, ali tolerantnom redateljevom rukom, Thompsonov je Oscarom nagrađen scenarij također došao do izražaja, a njegove ideje o duševno iscrpljujućem suočavanju sa starošću te posljedicama rezerviranosti roditelja u odgoju djece, zaživjele su na ekranu u svoj svojoj oporosti, težini, ali i ljudskosti. Ono što je najodgovornije za status ovoga filma kao jedne od najboljih obiteljskih drama svih vremena, jesu glumačke izvedbe, osobito K. Hepburn i H. Fonde čiji su besprijekorni portreti Ethel i Normana zasluženo nagrađeni Oscarom. Zanimljivo je napomenuti da je to bio čak četvrti Oscar koji je K. Hepburn primila za najbolju glavnu ulogu (prijašnji su bili za filmove Jutarnja slava, Pogodi tko dolazi na večeru i Zima jednog lava), dok je Fondi ovo bio jedini Oscar za najboljeg glumca (to mu je ujedno bio i posljednji film u karijeri). Također, ovo je znakovit naslov i u karijeri J. Fonde jer je to bio jedini film u kojem je glumila uz svojeg oca. Glazba oskarovca Davea Grusina nenametljivo, ali dojmljivo prati narativan tijek radnje i podcrtava emotivna stanja protagonista. Film je od čak 10 nominacija za Oscara potvrdio tri (najbolji adaptirani scenarij, glavni glumac i glumica), a od ostalih osvojenih nagrada valja izdvojiti BAFTA-u za K. Hepburn, tri Zlatna globusa (najbolji film - drama, scenarij, glavni glumac), nagradu Američkog scenarističkog udruženja za najbolji adaptirani scenarij te nagradu američkog National Board of Review uručenu Henryju Fondi kao najboljem glumcu.